Naša djelatnica u Bangladešu svjedoči jednoj od najvećih humanitarnih kriza na svijetu

I dok većina medija o tome tek sramežljivo progovara, na granici između Mijanmara i Bangladeša odvija se jedna od najvećih humanitarnih kriza u zadnjih nekoliko desetljeća. Od 25. kolovoza do danas, preko 620,000 osoba je pristiglo u Bangladeš bježeći pred sukobima u Mijanmaru. Većina su žene i djeca koja su svjedočila stradavanju i sakaćenju njihovih bližnjih. Ozbiljnost situacije pokazuje i činjenica kako su gotovo 30 posto pristiglih osoba visoko ranjiva populacija, kao što su samohrane majke, osobe s ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, starije osobe, osobe s invaliditetom, djeca koja samostalno vode kućanstvo, maloljetnici bez pratnje. 54 posto pristiglih osoba su djeca od čega je njih gotovo 14,000 ostalo bez oba roditelja i žive sama. Pretpostavlja se da je brojka siročadi daleko veća jer se na terenu humanitarni djelatnici svakodnevno susreću s djecom bez roditelja o kojima se brine daljnja rodbina ili poznanici koji su ih uspjeli sigurno dovesti u Bangladeš.

Usprkos tome što stotine organizacija pokušavaju olakšati situaciju pristiglim osobama, život u ovim kampovima je izrazito težak. Vanjska temperatura zraka je svakodnevno iznad 30 stupnjeva Celzijevih s vlažnošću koja je povremeno i 100 posto. Nema dovoljno sanitarnih čvorova te kada se nalazite na otvorenom prostoru često vas zapljusne nesnosni smrad fekalija koje se slijevaju nizbrdo. Ljudi žive u nastambama čija je konstrukcija napravljena od bambusa prekrivena crnim ceradama. Vrata su često jedini otvor kroz koji ulazi svjetlost i zbog blizine drugih nastambi unutra zraka gotovo da i nema i vrućina je nesnosna. U spaljenim domovima ostala im je sva imovina, odjeća, novac, fotografije, sve što su gradili generacijama. Bježeći od progona ovi su ljudi izgubili gotovo sve, uključujući i članove svoje obitelji.

Kroz rad na terenu upoznali smo i Nosheen, izrazito hrabru 14-godišnjakinju koja je na sigurno uspjela dovesti svojih četvero mlađe braće i sestara. Nažalost, ostali su bez oba roditelja. U jednom od prvih posjeta u njenom domu uplašeno nam je pričala kako je život u ovakvim uvjetima izrazito težak. Bježeći pred vojskom nisu uspjeli spasiti ništa. Imaju samo ono što su nosili na sebi. Po njenom glasu i izrazu lica vidjelo se da se i sama teško nosi s novonastalom situacijom, no najviše je zabrinuta za najmlađeg brata kojemu su samo 3 godine i koji ne shvaća sto se događa. Često plače, ne odvaja se od nje i ne zna kako ga utješiti.

Kako bi se lakše nosili s posljedicama proživljenog, uvjetima života u kampu i neizvjesnošću s kojom su suočeni u posljednjih desetak dana pokrenuli smo različite aktivnosti psihosocijalne podrške - edukativne radionice za djecu, sportske i rekreativne aktivnosti za djecu i mlade te zasebne grupe podrške za djecu bez roditelja š mlade djevojke, samohrane majke te muškarce. Nosheen smo ohrabrili da se pridruži grupi podrške koju smo organizirali samo za mlade djevojke i sada redovno dolazi na sastanke. I dalje je povučena i često mislima odsutna, ali sudjeluje u svim aktivnostima, predlaže nove i povremeno se vidi osmijeh na njenom licu.

Većina osoba koje žive u udaljenim dijelovima kampova nisu upućeni u dostupne usluge ili ne znaju kako ostvariti određena prava ili im ne mogu pristupiti zbog zdravstvenog stanja ili administrativnih poteškoća. Stoga smo educirali volontere kako prepoznati ranjive skupine kojima je potrebna dodatna pomoć i zaštita te svakodnevno obilaze kamp kako bi im pružili potrebnu psihosocijalnu podršku.

Usprkos uvjetima u kampu i svemu sto su proživjeli, ovi se ljudi ne žale. Svjesni su situacije i pokušavaju se nositi s njom. Jedna nam je korisnica rekla ”Ne volim Bangladeš, ali ga moram voljeti jer drugog doma nemam”. Voljeli ga ili ne, svi su zahvalni jer im je pruženo utočište i sada preostaje borba sa sjećanjima i za budućnost.

Aktivnosti se provode u sklopu bilateralnog projekta Danskog Crvenog kriza i IFRC te se planira izgradnja sigurnih mjesta na kojima će se pružati široki spektar usluga s ciljem osnaživanja osoba i njihove zaštite. Aktivnosti ce biti usmjerene na najranjivije skupine, prvenstveno djecu, žrtve nasilja te samohrane majke.

Bangladeški Crveni polumjesec, uz podršku IFRC-a, ICRC-ja i nacionalnih društava iz cijelog svijeta, osigurava humanitarnu pomoć za više od 413.000 ljudi. Osim osnovnih namirnica za život, djelatnici i volonteri Crvenoga križa i Crvenoga polumjeseca pomažu pacijentima u terenskoj bolnici, ali i mobilnoj klinici u kojoj se liječilo više od 20.000 osoba.

Jedan od najvećih izazova je osiguravanje pitke vode. Iako je Crveni križ dosad osigurao više od 130.000 litara pitke vode, potražnja i dalje raste. Upravo zbog toga Crveni križ i Crveni polumjesec ulažu ogromne napore kako bi se što lakše i brže osigurao dotok pitke vode.

Nives Vudrić, HCK Služba za zaštitu migranata