Pitaju me ponekad iz udruga osoba s invaliditetom ili neki „mali“ ljudi s velikim problemima kako dobiti mjesto u medijima, kako novinari odabiru teme. Ponekad urednici odrede one koji imaju financijsku ili političku moć kao zaslužne za minute i retke medijskog prostora. Meni srećom to nikad ne govore jer ja izbjegavam moćne.
Prije nekoliko tjedana jedna je moja Facebook prijateljica podijelila fotografije s profila Crvenog Križa iz Gline. Zastao sam na onoj gdje je lice volonterke Olivere Strejček obojano nekom mješavinom zaprepaštenja i tuge pogledom na siromaštvo zapuštenih uvjeta u kojima živi jedna starica u selu Bojna 20-tak kilometara od Gline. Kada sam vidio to lice shvatio sam da moram otići tamo snimiti reportažu za emisiju Normalan život iako sam također znao da ću upiti u sebe tu tugu i variti je danima.
15-tak kilometara od Gline u selu Donji Klasnić dočekao nas je 91-godišnji Stevo Obradović: „"Ništa iz svojeg života ne pamtim da je bilo lijepo osim što sam išao u školu. Kao mali morao sam teško raditi i kopati. Dobro je da voda otkravila pa mi je sad ne moraju donosit. Plakao sam kao dijete kad su mi rekli da Crveni križ možda neće više dolaziti. Sad dolaze a ja gledam kako se smiju i kako su mlade." Preko potoka i klimavog mosta živi 86-godišnja Ljuba Obradović koja žali što joj je umro nećak koji ju je osim volonterki Crvenog križa i patronažne sestre jedini obilazio. Umro je a nitko joj to od rodbine nije javio. „Molim se svaki dan Bogu da krepam!“ „Ne možeš to od njega tražiti!“, pokušava je utješiti volonterka Zora Roksandić i skreće joj pažnju na novi kalendar pa joj pokazuje kako da se snađe u njemu. Tlak je visok jer Zora ne pije lijekove redovito.
„Čudno je to kad vas djeca sličnih staraca nazovu iz Kanade i optuže da im roditelje ne obilazite, a to mi bez vozila Crvenog Križa ne bismo ni mogli“, priča mi u razgovoru za opuštanje prije snimanje televizijske izjave ravnateljica Centra za socijalnu skrb Glina Branka Kosić.
„Još se u tim selima ne vidi najgore već tu u gradu gdje smo imali slučaj da dementna starica živi u podrumskoj prostoriji i na beton vrši nuždu. Kako je moguće da toj snahi, koju smo zatekli da mete taj izmet, i sinu nije jasno što je u tomu neprihvatljivo, jesu li ljudi zaista toliko primitivni?“ „Da, nažalost jesu“, rekla je na to ravnateljica Crvenog križa Alberta Cestarić koja se lavovski bori za dostavu hrane, prijevoz liječniku i čišćenje bunara starijih u tom kraju.
Djeca bi se osim u slučajevima prijašnjeg zanemarivanja od strane roditelja ili kad i sami imaju niska primanja morala brinuti o starijima no… djedovi i bake srame se o tome svjedočiti pa je teško pokrenuti postupke…U Glini se Centar za socijalnu skrb snalazi s 17 udomiteljskih obitelji od kojih svaka može primiti po 4 stara štićenika. Kada oni koji su sam i stari pristanu otići iz svojih nagnutih drvenih kućica.
