"Sve se mijenja, ali ljudskost mora ostati"

U ožujku ove godine za novog predsjednika Hrvatskog Crvenog križa izabran je Željko Grubišić. Svoj profesionalni put posvetio je humanitarnom radu i jačanju sustava Crvenog križa u Republici Hrvatskoj. Bio je ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Solin, a volonterski je obnašao i dužnost ravnatelja Društva Crvenog križa Splitsko-dalmatinske županije. Bio je dugogodišnji član Nadzornog i Glavnog odbora Hrvatskog Crvenog križa, a u posljednjem mandatu obnašao je i dužnost potpredsjednika Hrvatskog Crvenog križa. Njegova nova uloga povod je ovome razgovoru.

U sustavu Hrvatskog Crvenog križa djelujete više od tri desetljeća, ali od ožujka ste predsjednik ove najveće humanitarne organizacije u zemlji. Je li ta uloga bila vaša dugogodišnja želja ili su se okolnosti jednostavno posložile?

Moj životni put do mjesta  predsjednika Hrvatskog Crvenog križa bio je u najmanju ruku nepredvidiv. Dječja želja je bila biti veterinar, ali su mi životne  situacije odredile mogućnost studiranja u Splitu te studiranje moje druge ljubavi  vezane uz brodove te studij brodske elektronike i energetike. Rad nakon studija na mjestu šefa objekta u brodogradilištu Split i Trogir pružio mi je neprocjenjivo iskustvo rada s ljudima te praćenje dinamike procesa izgradnje brodova. Kada sam mislio da je to - to, dolaze devedesete i novi poziv i izazov. Ostavljam radno mjesto i obitelj te se pridružujem Zboru narodne garde  u kolovozu 1991. Moj ratni put završava na kraju 92., na mjestu pomoćnika  zapovjednika 4. bojne 114 brigade. Tu počinje moj put u Hrvatskom Crvenom križu. Osniva se Gradsko društvo Crvenog križa Solin, a ja na zamolbu tadašnjeg gradonačelnika gospodina Dolića, preuzimam dužnost ravnatelja. Sve ostalo je povijest puta od ravnatelja gradskog društva, zatim županijskog, člana nadzornog odbora Hrvatskog Crvenog križa, dopredsjednika Hrvatskog Crvenog križa te danas predsjednika Hrvatskog Crvenog križa. Sve se posložilo bez nekog plana.



Dugo ste vodili Gradsko društvo Crvenoga križa Solin, a potom i Društvo Crvenog križa Splitsko-dalmatinske županije. Koje su, prema vašem iskustvu, najveće razlike između rada u lokalnoj sredini i djelovanja na nacionalnoj razini?

Rad u lokalnim društvima se u potpunosti razlikuje od rada na nacionalnoj razini. Lokalno ravnatelji se svakodnevno bore da održe kontinuitet djelovanja društava .Rješavaju probleme s financijama, radnim kadrovima unutar društva, trude se da pruže najbolju uslugu svojim korisnicima te uvijek moraju biti na raspolaganju bez radnog vremena i loših vremenskih uvjeta. To je posao koji se može raditi samo s puno ljubavi i nesebičnosti. Rad na nacionalnoj razini, prema mojemu mišljenju, treba biti u smjeru stvaranja uvjeta da bi niže razine mogle što lakše bez velike papirologije te nepotrebnih ograničenja obavljati svoje aktivnosti. Treba stvoriti uvjete za prepoznavanje uloge i aktivnosti društava Crvenoga križa i Hrvatskog Crvenog križa u cjelini kako bismo imali zasluženo mjesto u društvu s naglaskom na načela Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, posebno načelo neovisnosti.

Hrvatski Crveni križ danas djeluje u složenom okruženju - od ubrzanog tehnološkog razvoja do sve češćih kriznih situacija. Kako vidite smjer u kojem bi se organizacija trebala razvijati u narednim godinama?

Sve se mijenja, ali ljudskost mora ostati. Mislim da dolazi u dobrom dijelu do smjene generacija na pozicijama ravnatelja. Važno je inzistirati na stručnosti i kvalitetnom obrazovanju jer takav kadar ima sposobnost šireg pogleda na izazove koji nas čekaju. Ratovi, migracije, potresi, poplave, pandemije, ljudi bez dovoljno sredstava za život... Kao i dosad, ljudi pogođeni navedenim situacijama bit će u fokusu naših aktivnosti. Jačanje resursa za takve situacije mora nam biti prioritet. Suradnja između naših društava mora biti još intenzivnija te se moraju dijeliti iskustva i resursi. Ako povežemo čvrsto sva lokalna  društva uz potporu nacionalnog , razmijenimo dobra i loša iskustva, imamo budućnost. Kako je poznato, Hrvatski Crveni križ nastoji  povećati raspoložive površine oko logističkog centra u Jelkovcu i s tim stvoriti uvjete za još bolju suradnju s ministarstvima te međunarodnim partnerima, a takva je suradnja nužna i u mirnodopskim vremenima, a posebno u kriznim situacijama. Taj novi veliki centar koji treba biti vrhunski opremljen i sa snažnim ljudskim i svim drugim resursima, daje nam osjećaj sigurnosti da ćemo snažno znati odgovoriti na moguće izazove. Želio bih napomenuti i kako osobno smatram da osnovna sredstva za djelovanje u katastrofama trebaju biti ravnomjerno raspoređena po cijelom teritoriju Republike Hrvatske.

Jačanje kapaciteta lokalnih društava važna je tema. Planirate li možda kakve mjere kojima bi se dodatno osnažila njihova uloga i učinkovitost?

Društva su snaga Hrvatskog Crvenog križa. Ona djeluju na terenu, najbliža su ljudima, svakodnevno svjedoče njihovim potrebama i kroz neposredan kontakt grade povjerenje i zajedništvo. Podrška tim društvima, posebno u situacijama izvanrednih izazova, ključna je kako bi mogli nastaviti pružati pomoć i očuvati stabilnost svojih aktivnosti. Kada se pojave problemi neodrživosti, rješenja se trebaju tražiti kroz dijalog i suradnju, a po potrebi i financijsku podršku. U iznimnim slučajevima može se razmotriti i spajanje s većim društvom zbog racionalizacije resursa. Takve odluke nikome nisu drage, ali omogućuju održavanje učinkovitog i sigurnog djelovanja svih društava. Svi zajedno trebamo promisliti o rješenjima koja će doprinijeti jačanju društava Crvenoga križa. Sastanci ravnatelja, vježbe interventnih timova, druženja darovatelja krvi, druženja mladih na kojima leži budućnost, moraju biti što češći jer jedino tako stvaramo pozitivnu klimu u kojoj nema mjesta za malodušnost i negativnost. Važno je da idemo u smjeru koja promoviraju načela Crvenog križa. Sva sredstva uložena u to neće biti bačena u vjetar već će se višestruko vratiti u trenutku kada mladi budu pakirali pakete, interventni timovi po kiši i snijegu obilazili naše najstarije, a darovatelji krvi pružili ruku i dali dio sebe nekome neznanom u potrebi.



Kako biste opisali duh zajedništva i predanosti unutar Crvenoga križa?

Mene su prije 30 godina dočekali s izjavom da smo mi svi jedna velika obitelj Crvenoga križa, obitelj koja kao i svaka druga ima uspona i padova, poteškoća i uspjeha, ali obitelj koja ima viziju i poziv da čini dobro i pomaže u svakom trenutku onima koji su imali nešto manje sreće od nas. Slobodno mogu reći da je duh zajedništva postojan.