Dr. Jelić: Posljednji smo u Europi po broju spašenih života zbog naglog zatajenja srca

Jesmo li spremni pružiti adekvatnu prvu pomoć životno ugroženoj osobi? I jesmo li sposobni? Dva su to naoko slična pitanja, na koja, barem kada su u pitanju Hrvati, stižu dijametralno suprotni i maksimalno zabrinjavajući odgovori. Volje definitivno imamo i ona nije sporna, baš kao što nesporno, na žalost, nije niti naše neznanje.

Zateknemo li se takvi – nesposobni, u situaciji u kojoj nestaje život neznancu kojeg susrećemo prvi puta u životu, a kojem nismo pružili adekvatnu prvu pomoć, bit ćemo pogođeni. Sigurno nam neće biti lako, ali će vrijeme, vjerojatno, izliječiti te rane i nekako ćemo nastaviti živjeti. Međutim, kakav ćemo život imati ukoliko ne uspijemo spasiti nekoga najbližega – oca ili majku, sina ili kćerku, suprugu ili supruga, brata ili sestru? Hoćemo li i u tim kritičnim situacijama panično tražiti neku stručnu osobu i nadati se da će se možda slučajno pojaviti baš u našoj blizini? Ili ćemo sudbinu čvrsto i odlučno uzeti u svoje ruke?

Primarijus Josip Jelić, dr. med, vrhunski je autoritet na ovom području i čovjek koji je svoj čitav profesionalni radni vijek posvetio spašavanju ljudskih života. Svjedočanstvo predsjednika Hrvatskog Crvenog križa te dobitnika brojnih odlikovanja i priznanja na području medicine, na žalost, poziva na hitno paljenje alarma, jer je stanje nacije – tragično!

• Prije svega, velika je razlika biti human i željeti pomoći, te biti sposoban pomoći čovjeku koji umire od naglog srčanog zastoja. Humanitarnom djelatnošću se bavim 54 godine i kao takav mogu reći da smo se prije Domovinskog rata, tijekom i nakon rata pokazali nevjerojatno humanim narodom. Odazovi na vapaje ugroženih ljudi, bilo poplavom, potresom, glađu, bolešću pandemijom ili nedostatkom krvi, uvijek se pretvaraju u tsunamije dobrote. S druge strane zbunjuje me što ti isti ljudi, vjerojatno zbog nemara odgovornih pojedinaca, ne znaju pokrenuti srce koje naglo stane. I zato mislim da cijeli naš javni, službeni i edukativni sustav nije išao dobrim putem. Ovdje bih izuzeo HAK, kao jednu od rijetkih organizacija koja tijekom polaganja vozačkog ispita inzistira da pojedinac stručno i dosljedno zna pružiti prvu pomoć, kao i kardiopulmonalnu reanimaciju.

Primarijus Jelić ističe da je Hrvatska prva u Europi po broju darivanja organa umrlih osoba, pa čak i živih donatora za bubrege te po broju transplatacija, dakle, po broju spašenih života, dok smo posljednji u Europi po broju spašenih ljudi nakon naglog zatajenje srca. Za našeg sugovornika to je neshvatljivo i tužno, jer takve razlike nema u drugih državama.

• Brojke su strašne! Svakog sata u Hrvatskoj jedna osoba umre od naglog zastoja srca. Ovdje ne govorim o ljudima umrlim od kroničnih bolesti srca, već o ljudima umrlim od kobnog poremećaja srčanog ritma ili od zastoja srca zbog infarkta. Jedan američki patolog, koji se ubraja među najveće autoritete na svijetu, još prije 50 godina si je dao truda te obducirao tisuću ljudi koji su umrli od zatajenja srca, a koji su iz priloženih analiza mogli preživjeti da su dobili pravovremenu pomoć. I znate li kakvi su mu bili rezultati? Utvrdio je da je čak 90% života moglo biti spašeno! Imajući to u vidu, u cijelom naprednom svijetu tada se pojavio pokret – ne moranja, već htijenja pomaganja osobama koje se nađu u situacijama naglog zastoja srca.

Amerikanci su danas na području spašavanja ljudskih života iznimno aktivni, naglašava naš sugovornik, dodajući kako se gotovo svaka druga obitelj potrudila naučiti tehniku kardiopulmonalne reanimacije, a uz to i svi djelatnici u američkim bolnicama te u gotovo svim drugim njihovim javnim službama, također moraju znati taj postupak.

• U jednoj od najpoznatijih američkih klinika Mayo postoji pravilo koje nitko ne želi narušiti, a to je jednom godišnje ispravno demonstrirati kardiopulmonalnu reanimaciju. To je obveza svih, od direktora, preko stručnih sveučilišnih profesora u svim klinikama, pa sve do čistačica i portira. To nitko ne želi propustiti prvenstveno zbog osjećaja osobne odgovornosti. A kod nas na televiziji gledam interview stručnog pomoćnika ravnatelja jedne naše bolnice, koji blage veze nema koliko puta treba pritisnuti prsni koš i dati umjetno disanje. I onda se čudimo što 95% ljudi u Hrvatskoj ne zna ispravno odraditi kardiopulmonalnu reanimaciju… To je za plakati!

Kako se onda pruža ispravna prva pomoć ugroženom pojedincu koji nema vremena dočekati hitnu medicinsku službu? Primarijus Jelić opisuje da je prvo potrebno nazvati hitnu pomoć, te odmah pristupiti laičkoj, ali efikasnoj reanimaciji, što uključuje masažu srca i umjetno disanje.

• To je danas toliko dobro proučeno da laik može održavati svaku osobu kojoj je stalo srce dok ne dođe hitna pomoć. Unesrećenoj se osobi prvenstveno mora održavati na životu mozak, jer ako mozak ne dobije krv i kisik u prvih tri do pet minuta, može hitna pomoć dovesti osobu u najmoderniju bolnicu na svijetu, ali nikada više nećemo dobiti živog čovjeka. Takvu osobu treba polegnuti na tlo, pozicionirati se okomito iznad nje i s rukama ispruženim u laktovima pritisnuti joj donju polovicu prsne kosti 30 puta, nakon čega slijede 2 upuhaja umjetnog disanja. Ritam pritiskanja mora biti na razini 100 puta u minuti. Držite li se tog pravila, dočekat ćete hitnu pomoć s čovjekom koji nije izgubio funkciju mozga. Djelatnici naše hitne pomoći, koji su izvanredno pripremljeni, sposobni i ekipirani, po potrebi će defibrilirati tu osobu, dati mu lijekove i staviti je na respirator, te ćemo za nagradu imati oživjelog čovjeka. Ponekad tim ljudima počne raditi srce čak prije nego što stigne prva pomoć. I to nije filmska, već ponekad istinita priča…

Naš sugovornik otkriva da djelatnici naše hitne pomoći po izlasku na teren jako pedantno vode statistiku o zatečenom stanju, te brojke pokazuju da ih je pretprošle godine u samo 16 slučajeva po dolasku na mjesto tragedije dočekao započet osnovni način spašavanja života ugrožene osobe, pri čemu su preživjela samo 2 čovjeka jer način oživljavanja nije bio ispravan. U drugim državama slika nije tako tragična. Usporedbe radi, u Danskoj – državi malo većoj od Hrvatske, od 100 slučajeva u kojoj su laici odmah započeli s ispravnom kardiopulmonalnom reanimacijom, čak 60 ugroženih ljudi je preživjelo. Na žalost, na tragičnu sliku u Hrvatskoj, po mišljenju primarijusa Jelića, značajno utječe i jedan nevjerojatan detalj.

• Kod nas većina ljudi, pa čak i liječnika, ne zna ispravnu kardiopulmonalnu reanimaciju. Od doktora i drugog zdravstvenog osoblja, to znaju samo djelatnici hitne pomoći, anesteziologije, intenzivnog liječenja i kardiologije, dok drugi, unatoč dobroj volji, to nisu imali gdje naučiti. Naime, dok na modelu ne pokažete da znate što je dovoljan pritisak, nećete biti sigurni da unesrećenoj osobi možete pružiti šansu za preživljavanjem. Zato sam na proslavi HAK-a zavapio da upravo HAK možda bude jedan od nositelja tog pokreta, jer vaš je pristup iznimno organiziran i kvalitetan, pogotovo kod edukacije ogromnog broja mladih vozača.

Da u nas sustav definitivno nije dobar, primarijus Jelić će prisnažiti i na jednom konkretnom primjeru…

• U Hrvatskoj doktor izađe s medicinskog fakulteta, a ne zna dati injekciju, niti staviti intravenoznu iglu. Osobno ne bih pustio nikoga s medicinskog fakulteta dok ne bi do perfekcije svladao tehniku naprednog spašavanja ljudskih života i to obavezno pokazao u praksi, što se očekuje od svakog budućeg doktora. Na žalost, to će danas znati samo oni ambiciozniji pojedinci, koji su samostalno htjeli steći dodatno znanje.

A takvih agilnih i temperamentnih pojedinaca željnih napretka u struci, primjerice je bilo dosta baš u rodnom gradu našeg sugovornika – Slavonskom Brodu, gdje su se godinama organizirali trodnevni tečajevi kardiopulmonalne reanimacije, na koje su pozivani zdravstveni djelatnici iz cijele Hrvatske.

• Na tim tečajevima nije bilo niti jednog slobodnog termina, između ostaloga i zato što smo bili odlično organizirani sa svim potrebnim pomagalima, ali i stručnim osobljem koje je na praktičnim primjerima izvodilo vrhunsku edukaciju.

Za kraj smo primarijusu Jeliću ostavili jedino logično pitanje… Kako skinuti stigmu najnesposobnije europske nacije kada je u pitanju spašavanje pojedinca kojem je naglo zatajilo srce?

• Najviše nam mogu pomoći mediji, koji to, na žalost, ne čine. Bio sam član Programskog vijeća HRT-a, gdje sam ih uspio nagovoriti da se nešto malo sadržaja uvrsti u programske odrednice podržavanja humanosti i solidarnosti. Međutim, mediji samo ponekad prenesu da se nešto dogodilo na Trgu bana Josipa Jelačića u organizaciji zagrebačkog ureda za zdravstvo, HZJZ-a ili Hrvatskog Crvenog križa, a na ostalo zaborave. Kada bi periodički odvojili samo 2 minute za pokazivanje ispravne kardiopulmonalne reanimacije, napravili bi veliku stvar. Međutim, televiziju zanima samo koliko nešto košta i ništa više. Njih ne zanima niti 700 osnovnih i srednjih škola kao blistavi primjer koliko ih se godišnje prijavi za organizaciju, pripreme i natjecanja u prvoj pomoći, a sve u partnerstvu s Hrvatskim Crvenim križem. Ta se djeca fantastično trude i uspijevaju savladati te tehnike gotovo do savršenstva, što je pozitivan trend. Na žalost, tim vrijednim učenicima i takvom poželjnom trendu se ne priključuju svi ostali učenici kroz npr. obavezni nastavni kurikulum, ali niti vatrogasci, policajci, vojnici, pomorci, recepcioneri, zaštitari i svi drugi ljudi…

Upravo ta ležernost prema ovako odgovornoj stvari primarijusa Jelića strašno pogađa…

• Svima trebamo dati poticaj i pružiti mogućnost da se educiraju na području spašavanja osoba kojima je naglo zatajilo srce. Ako je naš narod bio neviđeno human i dao za vrijeme Domovinskog rata miljun doza krvi za spašavanje ranjenika, uvjeran sam da bismo, ako bi se ozbiljno shvatila moja poruka, lako mogli doći s europskog začelja na svjetski vrh po broju spašenih ljudi koji su doživjeli nagli zastoj srca. Zar nam nije žao da ti ljudi, koji su još dugo godina mogli živjeti zajedno sa svojom obitelji, ili sami – svejedno, više nisu među nama? Nad time se stvarno trebamo dobro zamisliti…

U Americi i hollywoodske zvijezde pohađaju tečajeve

Da se u Americi spašavanje ljudskih života pretvorilo praktički u pravi pokret, potvrđuje i primjer jednog od najskladnijih hollywoodskih parova - Ryana Reynoldsa i Blake Lively. Iako su u karijeri zaradili više od 200 milijuna USD, zbog čega svojoj obitelji mogu priuštiti maksimalnu zaštitu, ovih dvoje planetarno poznatih glumaca je 2017. godine svejedno odlučilo proći kroz tečaj prve pomoći.
Cilj im je bio potpuno se osposobiti za spašavanje života prvenstveno svojim malodobnim kćerima, ali i svim ostalim ugroženim ljudima ukoliko se nađu u njihovoj blizini. Kažu da im je iskustvo s tog tečaja bilo nezaboravno, a njihovi brojni obožavatelji su im na društvenim mrežama ostavili više od milijun poruka pohvala za to što su učinili. Kažu da toliku podršku nisu dobili niti za jednu svoju filmsku aktivnost.
Inače, Ryanu Reynoldsu ovo nije bilo prvi takav tečaj, budući da je prethodno već odradio jedan u sklopu Američkog Crvenog križa, a zahvaljujući čemu je uspio spasiti život svojem nećaku. Drugi puta je otišao osvježiti već pomalo zaboravljene procedure prve pomoći zajedno sa suprugom Blake Lively, te je oduševljeno pozvao sve ljude da slijede njihov primjer.

IZVOR: HAK