05.07.2018.
Tonka Augustinović živi u Starome Brodu na Kupi, pitoresknom mjestu u blizini Siska.
Rijeka se nalazi nadomak njena dvorišta. Veći dio vremena zbog toga uživa u prirodi i ugođaju, ali zadnjih nekoliko godina velike probleme stvaraju joj poplave do kojih dolazi krajem zime i početkom proljeća.
Kako živi sama kao i brojni drugi stanovnici toga mjesta, u takvim joj je situacijama svaka pomoć dobrodošla.
To je razlog zbog kojega iza njene danas lijepe priče o prijateljstvu s Crvenim križem nije nimalo lijep početak. S djelatnicima i volonterima Crvenog križa grada Siska povezala se tijekom krizne situacije – poplave 2014.
Tada joj je, unatoč visokim temeljima, prizemlje kuće bilo posve poplavljeno. Na kat je uspjela prenijeti i spasiti samo najnužnije.
„Voda mi je uništila dobar dio namještaja i stvari, a cijelo je mjesto bilo odsječeno. Nismo mogli iz kuća, do vode i do hrane“, prisjeća se Tonka.
U tom se razdoblju prvi put susrela s ekipom sisačkog Crvenog križa: „Svakodnevno su nam donosili namirnice i vodu, jer bez vode kod poplava ostanemo svi i brzo se troši.“
Kako su krizne situacije na tom području postale česte, nije sve ostalo na tom prvom susretu.
„Nažalost u Starom Brodu smo često poplavljeni pa je Crveni križ postao redoviti posjetitelj moga dvorišta“, govori Tonka.
Ono što je iz vlastitog iskustva spoznala jest da je tijekom kriza, uz osnovne potrepštine, jako bitan i osjećaj blizine koji je tim posjetima dobila. „Mnogi od mojih susjeda, poput mene, žive sami. U situacijama poput poplava koje nas snađu lijepo je osjetiti nečiju blizinu. Voda i hrana su nužne, ali jednako su važni topla riječ i osjećaj da je netko tu za nas“.
Upravo ju je to iskustvo nagnalo da i sama počne volontirati: „U jednoj od poplava dečki su me pitali treba li mi psihosocijalna pomoć i podrška. Rekla sam im da se bavim dekupažem i da je to meni odmor za dušu. Shvatila sam da bi svojim hobijem mogla pomoći i drugima“.
Tonka je ljubav prema dekupažu i oslikavanju raznih predmeta otkrila otkako je u mirovini. Do odlaska u mirovinu, veli, mnogo je radila i trebala joj je zanimacija.
S obzirom na relaksirajući efekt koji na nju ima njen hobi, sisačkom je Crvenom križu ponudila da volontira i održava radionice s tražiteljima azila.
„Crveni križ je prihvatio i od onda održavam radionice. Tražitelji azila bi obično došli k meni. Pokazala sam im tehnike oslikavanja i dekupaža, a oni su sa mnom dijelili tehnike ukrašavanja iz svojih domovina. Uvijek su druženja bila ugodna i svi su se sudionici osjećali bolje, ali i korisno. Opuštali su se, osjećali prihvaćeno i učili o našoj kulturi“, rekla je Tonka.
Inspirirana svojim iskustvom, svima preporuča isto: „Nastojite izvući iz ružnih iskustava najbolje i pružati drugima ono što je vama nekada pomoglo“.
Ispišite stranicu
