Baka Ljuba kao simbol starih i nemoćnih koji nas trebaju

Odlučila sam danas podijeliti nekoliko riječi s vama. Sigurno ste zadnjih dana čitali o baki Ljubi. Izgorjela joj je kuća i sve ove dane koliko je trajala istraga, nadala sam se da Ljuba nije bila u njoj, ali nažalost, u današnjem policijskom izvješću piše kako su pronađeni fragmenti koji izgledaju kao kosti pa strahujemo da smo je ipak izgubili...



Baka Ljuba bila je jedna mala obična žena, a zapravo velika u nevolji u kojoj bi pokleknuli mnogo veći i snažniji. Upoznala sam je prije više od 10 godina. Bila je jedna od prvih korisnica koje sam susrela kad sam tek počela raditi u Crvenom križu. Radeći ovaj naš posao, hoćeš-nećeš, vežeš se za ljude. Prolaziš s njima jako teške trenutke, nekome nezamislive, zajedno se smijete, plačete, nadate... Vezala sam se za baku Ljubu. Mi je svi doživljavamo kao našu baku. Često smo je posjećivale, pomagale joj u kući i oko kuće, donosile smo joj hranu, higijenu, vodu i sve drugo što joj je bilo potrebno. Baka Ljuba uvijek je bila skromna i zato smo je voljele iznenaditi bananama, sladoledom, čvarcima... Voljela je iznenađenja, a nas je veselilo kada vidimo da smo razveselile nju.

Kao u svakom živom i bliskom ljudskom odnosu, znale smo se nekada i porječkati, uglavnom zato što sam je htjela nagovoriti da ode u dom kako bi zadnje dane proživjela lakše i bezbrižnije. Živjela je u trošnoj kući bez struje i vode i bilo mi je strašno gledati kako se pati. No, baka Ljuba bila je odlučna – tu gdje sam se rodila, tu ću i umrijeti. Stotinu puta mi je to rekla. Na kraju sam to i prihvatila.



Imam tisuću anegdota s njom koje bih mogla prepričati, ali ne stanu sve ovdje. Svaki put me nasmije kad se sjetim kako je vodila borbu s puhovima. Uvjeravala nas je da joj ulaze u kuću i iako smo postavile na stotinu zamki, nismo našle nijednog. Jednom smo čak u tišini provele cijeli dan s njom da vidimo puhove, ali nije ih bilo. Nije voljela ići kod doktora pa je nas „zadužila“ da joj donosimo tablete i mjerimo tlak. I činile smo to s ljubavlju. Ona je to osjećala i voljela je i ona nas. Nije imala djece, samo nećaka Milana koji je prije nekoliko godina preminuo. Jako je patila za njim i često je o njemu govorila.

Zadnji puta posjetile smo je u petak. Nismo ni slutile da će se dogoditi nešto strašno. Bila je to uobičajena posjeta... Kad sam čula da joj je izgorjela kuća, odmah me uhvatio nemir. Svi smo se nadali da se negdje uspjela skloniti...



Zašto sve ovo pišem? Zato što vas sve želim podsjetiti da ima još puno baka i djedova poput Ljube. Naših starih i nemoćnih koji su osamljeni i trebaju nas. Molim vas, nemojte ih zaboraviti. Nisu to zaslužili. Pokažite im da ste tu za njih. Njima je i običan razgovor velik k'o kuća. Darujte im barem malo svog vremena. Vidjet ćete koliko je to lijepo i koliko obogaćuje i vaš život. Baka Ljuba obogatila je naše živote na mnoge načine...

Alberta Cestraić, ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Glina