07.03.2018.
Mirek Vrbančić iz Grede nedaleko od Siska više od dva desetljeća živi sam, u teškoj materijalnoj situaciji, bez ijedne kune primanja.
U njegovoj trošnoj kući, kojoj prijeti potpuno urušavanje, nema ni struje ni vode. Boravi tek u jednoj sobi sa zemljanim podom, dok mu druga služi kao ostava za drva.
Radio nije nikada, a preživljavao je samo od poslova po selu za koje je od susjeda, umjesto novca, zauzvrat tražio hranu.
Iako mnogima od nas nezamislivo, Mirek za sebe kaže kako novac nikada u životu nije želio.
„Obavljao sam razne poslove kod ljudi za hranu, nisam želio novce. Pilio sam drva, pravio parkete, drobio plastiku i pomagao u građevinskim poslovima. Snalazio sam se koliko sam mogao,“ govori.
Unatoč neimaštini, u sustavu nikada nije bio zabilježen, jer nije ni znao na koja vrata pokucati i prijaviti se za neophodnu pomoć i ostvarenje svojih prava.
O njegovom slučaju Gradskom društvu Crvenog križa Sisak nedavno su javili iz mjesnog odbora Greda.
Djelatnici sisačkog Crvenog križa hitno su reagirali, obišli gospodina Mireka i odveli ga na Centar za socijalnu skrb, gdje se prijavio i ostvario pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, a dobio je i jednokratnu pomoć u vrijednosti od 2.000 kuna od čega mu je kupljena peć na drva.
On je sada korisnik pomoći Crvenog križa, redovito mu se dostavlja hrana, higijenske potrepštine i odjeća, a u suradnji s Gradom Siskom pokrenuto je i rješavanje njegovog stambenog pitanja, jer u trošnoj kući više nema uvjeta za život.
Koliko mu sve to znači, najbolje govori činjenica da po prvi put u životu ima novac s kojim si sam može kupiti hranu, a da pritom ne ovisi o obavljanju teških fizičkih poslova.
„Drva imam, hrane imam i živ sam“, navodi Mirek naglašavajući da su mu već te tri male stvari dovoljne za sreću.
Najviše se raduje zbog nove peći koja ga čuva od niskih temperatura i na kojoj si, u ovim hladnim danima, svakodnevno priprema juhu.
„Novu peć sam montirao, zlatna je i odlično grije. Dio drva sam dobio, a dio kupio. Režije nemam i nikada ih nisam plaćao, a 800 kuna socijalne pomoći trošim jedino na hranu“, zadovoljno ističe Mirek.
Sada kada mu se kuća urušava svjestan je da mora nešto poduzeti, iako bi nevoljko promijenio adresu.
„Iako sam svjestan da je jako loše, ovdje mi je dom. Kada bi mi dovezli kontejner postavio bih ga tu, stavio u njega krevet, peć i stol. Meni je to posve dovoljno!“, govori skromni 44-godišnjak dovikujući nam na odlasku da ga što prije posjetimo opet.
Ispišite stranicu
