U Ženevi je 1863. godine, prije 150 godina, osnovan Međunarodni pokret Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.
Dunantovo svjedočenje o bitci kod Solferina objavljeno 1862. godine u knjizi „Sjećanje na Solferino“ potaknulo je osnivanje Odbora petorice. U Odboru su bili: general Guillaume-Henry Dufour (predsjedavajući), Gustav Moyniere (zamjenik predsjedavajućeg), Henry Dunant (tajnik), dr. Louis Appia i dr. Théodore Maunoir - članovi. Odbor se prvi put sastao 17. veljače 1863. godine i nazvao „Međunarodni odbor za pomoć ranjenim vojnicima“. U kolovozu 1863. godine donesena je odluka o sazivanju međunarodne konferencije u Ženevi kako bi se raspravilo o „načinima kako pružiti pomoć medicinskim službama na bojnom polju“. Pozivi su upućeni 1. rujna vladama, humanitarnim organizacijama i filantropima diljem Europe. Uz poziv je poslan i prijedlog sporazuma u kojemu je predloženo osnivanje nacionalnih dobrovoljnih društava koja bi bila pomoć sanitetskim jedinicama vojnih službi. Naknadno i samoinicijativno, pozvanima na konferenciju Dunant je uputio letak koji je nazvao „dodatak pozivu na međunarodnu konferenciju“ i u kojemu je predložio „neutralizaciju“ medicinske pomoći za vrijeme rata. Dunant je sljedećih tjedana obišao europske kraljevske dvore u Njemačkoj i Austriji kako bi ih privolio na sudjelovanje na konferenciji, a general Dufour pisao je caru Napoleonu III. s kojim ga je povezivalo dugogodišnje prijateljstvo. Svi napori su urodili plodom i nadmašili očekivanja ženevskog odbora jer je na otvaranju konferencije 26. listopada 1863. godine bila prisutna 31 osoba, koje su predstavljale 16 vlada i 4 privatne organizacije. Ovaj miješani sastav utemeljio je sastav budućih Međunarodnih konferencija Crvenog križa.
Ženevsku konferenciju otvorio je general Guillaume-Henry Dufour, a vodio ju je Gustav Moynier, i oni su kao članovi Ženevskog odbora objašnjavali prijedloge, a Henry Dunant izvijestio je o pozitivnim mišljenjima koje su dobili na upućene prijedloge. Rasprava je trajala četiri dana. Na početku se sa skepsom gledalo na ulogu „pomoćnog osoblja ili dobrovoljnih bolničara“. Britanski delegat iznio je sumnju o potrebi za njima, a predstavnik Francuske izrazio je bojazan da bi oni mogli biti „stalni izvor brige i poteškoća“. Predstavnik Prusije bio je najjači zagovornik uspostavljanju stalnih društava za pomoć kao i obuku dobrovoljaca, koji bi mogli pomagati u vojnim bolnicama, iza linije fronte. Ideja o neutralizaciji medicinske pomoći naišla je na široko odobravanje. Velika pažnja posvećena je i pitanju uspostavljanja znaka kojime bi bili obilježeni dobrovoljci. Dr. Appia je predložio bijelu traku koja bi se nosila na nadlaktici lijeve ruke. Kao znak je prihvaćena „bijela traka s crvenim križem“. U dokumentima s te Konferencije nije zabilježeno ni tko je predložio crveni križ, kao niti da Konferencija želi odati počast Švicarskoj u izboru toga znaka raspoznavanja. (Tek se u kasnijim verzijama prve Ženevske konvencije iz 1906., 1929. i 1949. godine spominje veza između heraldičkog znaka crvenog križa i iskazivanja počasti Švicarskoj, premetanjem saveznih boja.) Konferencija je završila 29. listopada 1863. godine usvajanjem 10 rezolucija.
Tekst Rezolucija i Preporuka Međunarodne konferencije, Ženeva 1863. godine
Rezolucijama i Preporukama usvojenima na Međunarodnoj konferenciji osnovan je Međunarodni pokret Crvenog križa, jer su one sažetak onoga na čemu je i danas utemeljen rad Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Odbori za pomoć koji bi se prema rezolucijama trebali osnovati u svim državama su današnja nacionalna društva Crvenog križa i Crvenog polumjeseca čija suradnja i bliski odnosi – prije svega kroz akcije pomoći izvan njihovih zemalja i razmjenu iskustava na konferencijama. Ženevski odbor, koji je privremeno imenovan kao središte za komuniciranje između nacionalnih društava je današnji Međunarodni odbor Crvenog križa. Crveni križ na bijeloj podlozi – koji će imati važnu ulogu kao znak zaštite u ratu, simbol za nepristranu pomoć u vrijeme mira i znak raspoznavanja i ime svjetskog Pokreta – također je rođen prije 150 godina.
I tri su Preporuke u glavnim crtama dale okvir međunarodnom pravu u zaštiti nezaštićenih u vrijeme oružanih sukoba kao i akcijama pomoći koje se poduzimaju u njihovo ime.
Rezolucije i Preporuke, kao tajnik Konferencije, potpisao je Henry Dunant. Nakon jednoglasne odluke izaslanika Konferencije, on je bio najodgovorniji za uspjeh Konferencije. Njegova veličina nije bila u ulozi dobrog samaritanca u Solferinu jer je sličnih i većih poduhvata bilo i prije njega, a koje su poduzeli bezimene žene i muškarci. Ono što razlikuje Dunanta od brojnih ljudi koji pružaju pomoć drugima je njegova odluka i sposobnost prezentiranja iskustva iz Solferina i prerastanje tog iskustva, u isto vrijeme i smjelog i umjerenog, u prijedlog usmjeren budućoj prevenciji zla kojeg je doživio. Dunantov jedinstveni doprinos je u odlučnosti kojom je branio svoje ideje i u Ženevi i u ostatku Švicarske kao i u razgovorima s kraljevima, prinčevima i ministrima ondašnje Europe.
Do sredine 1864. godine 10 društava za pomoć ranjenim vojnicima bilo je osnovano i to u: Württembergu, Oldenburgu, Belgiji, Prusiji, Nizozemskoj, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Mecklenburg-Schwerinu i Španjolskoj.
„Pišući „Sjećanje na Solferino“ osjećao sam se kao izvan svog tijela, natjeran od neke više sile i inspiriran Božjim nadahnućem…. u stanju napregnutih emocija koje su ispunjale moje srce, bio sam svjestan intuicije, nejasne i duboke, moj rad je instrument Njegove volje; suđeno je bilo ubrati plodove koji će imati nemjerljive učinke na čovječanstvo“, priznao je desetljećima nakon objavljivanja knjige „Sjećanje na Solferino“ Henry Dunant.
Izvor: Henry Dunant Institute, Geneve
