HENRY DUNANT - osnivač Crvenog križa, čija je ljubav za bližnjega pomogla milijunima ljudi.
Započelo je s idejom…
«U lombardijskim se bolnicama moglo vidjeti i shvatiti u kojoj je zapravo mjeri skupo i obilno plaćena roba koju ljudi pompozno nazivaju slavom!»
(iz knjige «Sjećanje na Solferino» Henrya Dunanta)

24. lipnja 1859. godine vojske austrijskog kraljevstva i francusko-sardinijskog saveza vodile su šestnaestosatnu bitku nedaleko sela Solferina u sjevernoj Italiji. Bila je to, na osobit način, krvava bitka u kojoj je poginulo ili ranjeno oko 40.000 ljudi. Povećana smrtnost ranjenika rezultat je, između ostalog i neorganizirane medicinske pomoći, koje u to vrijeme na bojištima gotovo i nije bilo.
Henry Dunant, švicarski poslovni čovjek slučajno se zatekao u blizini bojišnice kod Solferina. Užasnut prizorom tisuća ranjenika ostavljenih bez medicinske njege, uočivši nedjelotvornost sanitetskih službi oružanih snaga s malim brojem pripadnika koji se ni po čemu nisu razlikovali od ostalih vojnika, Henry Dunant je odlučio pomoći, što je i učinio. Uz svesrdnu pomoć žitelja obližnjeg sela organizirao je pričuvnu bolnicu u prostoru mjesne crkve za potrebe zbrinjavanja ranjenika sa bojišta.
"Da ste me samo ranije zbrinuli, mogao bih preživjeti, a ovako, jedva da ću dočekati večer." ( iz knjige «Sjećanje na Solferino» H. Dunanta)

Iskustva iz Solferina značajno su utjecala na život Henrya Dunanta. Nakon povratka u Ženevu povukao se iz javnog života, a svoje je doživljaje zapisao u knjizi "Sjećanje na Solferino" (Un souvenir de Solferino). Knjiga je objavljena 1862. godine i ubrzo je uzburkala elitne europske krugove koji su uvidjeli potrebu promjene postojeće situacije. Sam Dunant je u knjizi istaknuo dva osnovna problema kao razlog postojećeg stanja, te predložio njihovo rješavanje osnivanjem nacionalnih organizacija za pružanje pomoći koje bi surađivale s vojnim sanitetskim službama i sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad ovih organizacija i zajamčio bolji postupak prema ranjenicima.

Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima
Već 1863. godine, petorica istaknutih Ženevljana, Henry Dunant, Henri Dufour, Louis Appia, Gustav Moynier i Theodore Maunoir, osnivaju Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima, kasnije preimenovan u Međunarodni odbor Crvenog križa. Iste godine u Wurtembergu je osnovano prvo nacionalno društvo Crvenog križa, 1864. godine u Oldenburgu, Belgiji i Pruskoj, a 1866. godine u Nizozemskoj. U sljedećim godinama nastavljeno je osnivanje nacionalnih društava, što ukazuje na opravdanost Dunantove zamisli.

Kako je ideja postala stvarnost?
Ostvarivanje druge ideje, sklapanje međunarodnih ugovora, bila je puno zahtjevnija zadaća. Dunant i njegovi istomišljenici su, na međunarodnoj konferenciji o statici u Berlinu, ukazali na potrebu sklapanja međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad organizacija za pružanje pomoći i pojačala zaštita ranjenika na bojišnici.
Švicarska vlada je 1864. godine, na poticaj petorice članova osnivača Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) sazvala diplomatsku konferenciju u Ženevi na kojoj su izaslanici 16 država, 22. kolovoza usvojili "Konvenciju za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama u ratu". Konvencija je značajno doprinijela zaštiti ambulanti i vojnih bolnica priznajući im neutralnost i zaštitu od napada sve dok su u njima smješteni ranjenici i bolesnici. Zaštitu i neutralni status dobilo je i sanitetsko osoblje. Osim načela neutralnosti i zaštite, Konvencijom je reguliran i zaštitni znak - crveni križ na bijelom polju - kao znak zaštite i pripadnosti sanitetskim službama oružanih snaga.

(:povijesni razvoj)