Temelj suvremenog humanitarnog prava proizlazi iz obilježja Ženevske konvencije iz 1864. godine čija su pisana pravila za zaštitu žrtava sukoba dosegla univerzalni karakter, a očituju se u:
- otvorenosti prema svim državama;
- obvezi pružanja pomoći bez nepovoljnog razlikovanja;
- poštivanju i označavanju sanitetskog osoblja, vozila i opreme.

Prva ratna pravila proglasile su velike civilizacije nekoliko tisućljeća prije naše ere: kralj Babilona Hammurabi («Donosim ove zakone da jaki ne tlači slaboga»); brojni tekstovi poput Biblije, Kurana, Mahabharate sadrže pravila koja pozivaju na poštivanje neprijatelja.
Prije pojave suvremenog humanitarnog prava, oružani sukobi su uređivani običajnim pravilima ratovanja, dvostranim ugovorima, kartelima, kodeksima ponašanja, paktovima i drugim tekstovima namijenjenim uređenju neprijateljstava. Karakteristika ovih pravila je u njihovom prostornom i vremenskom ograničenju i vrlo često su se odnosila samo na određeni sukob ili određenu bitku. Primjer takvog pravila je i Lieberov kodeks nastao 1863. godine, kojega ističemo jer predstavlja prvi pokušaj kodifikacije postojećih ratnih zakona i običaja. Međutim, nije imao status međunarodnog ugovora jer je bio namijenjen isključivo vojnicima Unije u Američkom građanskom ratu.





Glavni izvori međunarodnog humanitarnog prava su četiri Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine i dva Dopunska protokola uz Ženevske konvencije iz 1977. godine:
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu (I. ženevska konvencija)
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru (II. ženevska konvencija)
- Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima (III. ženevska konvencija)
- Konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (IV. ženevska konvencija)
- Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.)
- Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.)

Ženevske konvencije i njihovi Protokoli su međunarodni ugovori. Strankom međunarodnih ugovora može postati samo država.
Da bi država postala strankom međunarodnog ugovora, potrebno je provesti jedan od dva navedena postupka:
a) potpis, nakon kojeg slijedi ratifikacija ili
b) pristup

Novonastala neovisna država može izraziti želju da ostane vezana međunarodnim ugovorom koji se primjenjivao na njenom području prije stjecanja nezavisnosti, što čini putem notifikacije o sukcesiji.