Odlomak iz govora blagopokojnog Pape Ivana Pavla II. diplomatskom domu akreditiranom pri Svetoj stolici, 16. siječnja 1993. godine:

« (…) Poslije velike nesreće posljednjih dvaju svjetskih ratova koji su izbili u Europi, odlučeno je da države više nikada ne bi trebale pribjegavati oružju i da ne bi trebalo podržavati njegovu uporabu za rješavanje unutarnjih i međusobnih problema. Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) je izradila neka načela i kodeks ponašanja prihvaćen pristankom svih država sudionica. Sada, pred našim očima, ta načela i obveze koje iz njih proizlaze sustavno se krše. Humanitarno pravo, teško dostignuće ovog stoljeća, više se ne poštuje. Najosnovnija načela koja uređuju život u društvu bivaju izrugivana od pravih hordi koje siju teror i smrt. Kako ne misliti, dame i gospodo, na onu djecu, obilježenu tako užasnim prizorima? Na one obitelji razdijeljene i rasute po putovima, lišene materijalnih dobara i bez pomoći? Na one obeščašćene žene? Na one zatvorene i zlostavljane osobe u logorima za koje se držalo da su zauvijek nestale? Svetoj Stolici neprestance stižu tjeskobni apeli katoličkih i pravoslavnih biskupa, kao i muslimanskih vjerskih poglavara iz onih krajeva, da se zaustavi to kolektivno mučenje i da se poštuje barem humanitarno pravo. Ovoga današnjeg jutra ja sam pred vama odjek tih apela. Međunarodna zajednica bi morala snažnije pokazati svoju političku volju o neprihvatljivosti agresije i teritorijalnog osvajanja silom; i zablude o «etničkom čišćenju». Eto zbog čega, vjeran svojemu poslanju, držim nužnim ovdje najsvečanije i najodlučnije ponoviti svima odgovornima u državama koje vi predstavljate, kao i svima onima koji u Europi ili drugdje drže u ruci oružje da bi ga usmjerili na svoju braću:
- agresivni rat je nedostojan čovjeka;
- moralno i fizičko uništavanje protivnika ili stranca je zločin;
- praktična ravnodušnost prema takvu načinu ponašanja označava krivični propust;
- konačno, oni koji se upuštaju u te zločine, oni koji ih ispričavaju ili opravdavaju, odgovarat će za njih ne samo pred međunarodnom zajednicom, nego još više pred Bogom.
Neka odjeknu na ovom mjestu riječi proroka Izaije: «Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetla tamu.» (IZ 5,20) (…)»

Dio poruke Pape Benedikta XVI. povodom svjetskog dana mira 1. siječnja 2006. g. (objavljeno u Glasu Koncila):
« (…) Međunarodna zajednica se opskrbila međunarodnim humanitarnim pravom kako bi u najvećoj mjeri ograničila, posebice koliko je do civilnog stanovništva, uništavajuće posljedice rata. Mnogim prigodama i na razne načine, Sveta je Stolica izrekla svoju potporu tomu humanitarnom pravu, ohrabrujući njegovo poštivanje i žurno ostvarenje, uvjerena da, i u ratu, postoji istina mira. Međunarodno humanitarno pravo valja ubrojiti među najsretnije i učinkovite izraze potreba koje proizlaze iz istine mira. Upravo se zato poštivanje tog prava nameće kao obveza svih naroda. Potrebno je cijeniti njegovu vrijednost i jamčiti njegovu ispravnu primjenu, osuvremenjujući ga jasnim propisima koji će omogućiti suočavanje s promjenjivim scenarijima današnjih oružanih sukoba, kao i s uporabom uvijek novih i sofisticiranijih naoružanja.
Moja zahvalnost upućena je međunarodnim organizacijama i svima koji svakodnevnim naporima nastoje oko primjene međunarodnog humanitarnog prava. Kako bih ovdje mogao zaboraviti tolike vojnike zauzete u osjetljivim operacijama smirivanja sukoba i povratka neophodnih uvjeta za ostvarenje mira? I njih želim podsjetiti na riječi II. vatikanskog sabora: Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćivanju mira (…)»